Na početku recite nam nešto o sebi kako bismo vas bolje upoznali.
Najkraći mogući opis u natuknicama: Varaždinac, profesor geografije, trenutno na poslu ravnatelja zagrebačke Gimnazije Tituša Brezovačkog, oduševljeni putnik namjernik, već 28 godina zaljubljeni suprug, otac dvojice sinova, više puta kum, gurman svjestan važnosti hrane za zdravlje te od prije dvije i pol godine mladi djed. Nikada mi nije dosadno i nemam dovoljno vremena za sve što bih htio raditi, za pisanje, za sva druženja, nova putovanja….
Kada ste počeli pisati?
Prvi moj tekst koji nije bila zadana domaća zadaća bila je šaljiva pjesmica „Stric Fritz“ koju sam napisao u petom razredu osnovne škole, a za nju je znala samo prijateljica Lidija s kojom sam sjedio u klupi. Prvo javnosti dostupno djelo bio je šaljivi putopis „Memoari putujućih jetrica“ u kojem sam opisao dogodovštine nas nekoliko petnaestogodišnjaka s putovanja po moru 1983. godine. U vrijeme bez računala i printera natipkao sam svoj putopis na pisaćem stroju u dva primjerka koji su kružili među prijateljima i poznanicima i o tome se govorilo toliko da je putopis predstavljen na Radio Koprivnici u duhovitoj emisiji „Vruća juha.“ Prvu zaradu od pisanja imao sam u srednjoj školi kada sam školskim kolegama pisao školske zadaće i za to dobivao pizze, sendviče, sladoled. Za vrijeme studija i sve donedavno nisam pisao, već mi se inspiracija nenadano pojavila prije desetak godina kada sam na papir počeo stavljati, iz svojega studentskog vremena, utopijsku ideju o sretnom društvu. Ideja je uslijed životnoga iskustva i nakupljenoga znanja doživjela značajnu metamorfozu i danas o njoj možete pročitati u mom romanu „Surova reinkarnacija Sparte.“
Koji je najteži dio pisanja? Je li teže napisati početak ili kraj?
Proces pisanja kod svakoga je autora drukčiji. Meni se dulje vrijeme u glavi kuha ideja romana oko koje se plete priča, zaplet pa kraj. Najteže mi je stvoriti atmosferu lišenu svakodnevnoga ometanja i osloboditi glavu, pri čemu se ideja romana u glavi razvija tijekom cijeloga dana pa čak i u snovima. Poticajnu atmosferu za pisanje mogu ostvariti samo u vrijeme godišnjega odmora jer mi svakodnevno radno okruženje, obiteljski život te česta druženja s prijateljima prekidaju nit priče i koncentraciju za pisanje. Trenutno pišem roman kojem sam već napisao početak i kraj pa detaljno razrađujem središnji dio romana u kojem će se objasniti dramatičan kraj.
Gdje pronalazite inspiraciju?
Inspiracija je oko nas, a najviše me zanimaju teme u kojima se spajaju ljudske moralne nedosljednosti u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Ljudi su oduvijek istovremeno predvidivi i nepredvidivi, poznati i nepoznati, promjenjivi i nepromjenjivi. Uglavnom, ima nas sedam milijardi različitih pojedinaca koji u nekim situacijama postupamo slično. Inspiracija su nepredvidivi ljudski postupci i posljedice tih postupaka i krivih odabira.
Po vašem mišljenju, što čini dobru priču?
Nemam jedan model prema kojem bih priču ocijenio dobrom. Priča se može ispričati usmeno, riječima na papiru, filmom, ali priča je dobra ako dotakne moralnu nedoumicu i obradi dileme koje imamo, ako nas potakne na razmišljanje, ako nam potakne osjećaje. Za filmsku priču važno je imati dobar nepredvidivi dramaturški obrat, ali u romanu obrat u priči nije nužan jer je tijekom čitanja proces uživljavanja u problem dulji i intenzivniji. Važnije mi je da me priča dirne.
Jeste li ikada imali blokadu u pisanju i kako ste ju pobijedili?
Zbog posvećenosti redovnom poslu i privatnom životu blokada je stalno stanje svijesti koju razbijam tijekom godišnjega odmora, a uživljavanje u spisateljski modus traje najmanje prva tri dana godišnjega odmora. Jednom kada me obuzme priča, blokade nema, ali tada veći dio dana nema ni normalnoga Damira. Ne javljam se na telefon, ne razgovaram ni s kim do večernjih sati.
Stignete li uz brojne obveze čitati? Koliko knjiga mjesečno pročitate? Preporučite nam nekoliko naslova koje volite!
Problem je slobodno vrijeme jer se potpuno posvećujem poslu i obitelji pa tek navečer uhvatim malo vremena, ali zapravo nisam večernji čitatelj. Za čitanje mi više odgovaraju jutra vikendom i popodne radnim danom, stoga ne mogu reći da čitam koliko bih volio. Osim beletristike dosta čitam stručnu literaturu i publicistička djela pa mjesečno pročitam tek jedan roman. Svima bih preporučio roman „Popravljač“ (autor Bernard Malamud) koji mijenja pogled na život, a svatko tko ima dojam da je malčice razmažen mogao bi s tom knjigom očvrsnuti. Danas je, nažalost, opet aktualan fantastičan roman „Gonič zmajeva“ (autor Khaled Hosseini) koji preporučujem radi razumijevanja tragedije Afganistana, tragedije koja ima svoj povijesni temelj. Svima koji razmišljaju o važnosti morala u politici preporučujem roman „Germinal“ (autor Emile Zola).
Smatrate li da na Balkanu afirmirani autor može pristojno živjeti od pisanja?
Budući da Hrvatska ni jednim svojim metrom kvadratnim nije na Balkanu, ne znam kako je afirmiranim autorima na Balkanu, posebice u Rumunjskoj, Bugarskoj ili Grčkoj. U Hrvatskoj od pisanja živi vjerojatno samo Miro Gavran. Pretpostavljam da ostali pisci za kruh zarađuju obavljajući druge poslove, baš kao i ja.
Imala sam priliku pročitati vaš roman „Surova reinkarnacija Sparte“. Zanima me kako je nastala ideja za takav, kao što ste i sami rekli, distopijsko-utopijski roman? Što svojim čitateljima njime poručujete?
Drago mi je da roman „Surova reinkarnacija Sparte“ nalazi put do čitatelja jer ideja stvaranja brojnih izoliranih zajednica naša je stvarnost koje mnogi nisu svjesni. Iako se ideja romana čini dramatičnom, utopijskom ili distopijskom, ovisno jeste li optimist ili pesimist po prirodi, ta se ideja ostvaruje svakoga dana oko nas. Trenutno u svijetu postoji na tisuće izoliranih zajednica u koje ne možete ući, kojih niste svjesni. Roditeljstvo je od samoga početka razvoja ljudskoga društva isto: roditelji žele da im djeca postanu samostalni ljudi. Roditeljstvo se ostvaruje u različitim društvima (zajednicama) na različite načine. Iz naše, hrvatske, perspektive možemo se žaliti na gospodarski razvoj društva, ali postavimo si pitanje: je li lijepo biti roditelj u sadašnjem trenutku hrvatske stvarnosti? Je li lijepo biti dijete danas u Hrvatskoj? Kako je biti majka u Afganistanu, a kako u Njemačkoj? Kako je biti zaposlen roditelj u Kini, a kako nezaposlen roditelj u Nigeriji? Dvije su moje poruke čitateljima: da razmisle o svojoj situaciji prije negoli se nekritički žale te da mjesta za razvoj društva, obrazovanja, demokracije i tehnike ima napretek.
Mislite li da nas očekuje budućnost opisana u romanu?
Dok je svijeta i vijeka sudbine će nam biti različite: u lošim i dobrim vremenima bogati će imati svoj tip budućnosti, a siromašni svoj. Pametni će se snalaziti u svim promjenama, a budale će uvijek sebe i društvo vući natrag. Društva u kojima je budalama omogućeno da nekontrolirano vuku prema dnu propadaju. Nadam se da će se u Hrvatskoj razviti svijest o važnosti sudjelovanja svih ljudi u gospodarskom, društvenom i političkom životu. Za početak pozivam sve ljude da izlaze na sve izbore.
U svojem romanu spominjete napredniji pristup učenju – učenje na daljinu s pomoću računala, raznih programa i slično. Zbog pandemije imali smo priliku iskusiti upravo takvo učenje. Zalažete li se za to da se uvede i takav model školovanja? S obzirom na to da ste ravnatelj gimnazije opišite nam kako su učenici podnijeli nastavu na daljinu.
Roman je završen 2018., objavljen 2020., a o digitalnoj obrazovnoj platformi pisao sam još 2015. godine. Nikada se nisam htio smatrati novovjekim parcijalnim Nostradamusom, ali pandemija, a kod nas i potres, ukazali su da bi moja ideja digitalne obrazovne platforme mogla postati prijevremena stvarnost. Obrazovnu platformu smjestio sam u budućnost, u 2050. godinu i namijenio sam joj ulogu djelomične zamjene i djelomične dopune tradicionalnoga profesora. Pandemija je natjerala cijeli svijet da se prikloni ideji zamjenskoga oblika održavanje nastave koja nije baš najuspješnija zamjena za tradicionalnu nastavu u učionici. U romanu objašnjavam da je digitalna obrazovna platforma daleko više od pokušaja premještanja tradicionalnoga načina predavanja u domove učenika s pomoću računala. Digitalna obrazovna platforma zamišljena je kao cjelovito obrazovno rješenje u kojem bi postojale upute, ciljevi, ishodi, sadržaji, ispiti, radni materijali i svi potrebni materijali koji bi učenicima omogućili samostalno učenje i provjeru znanja, a profesori bi bili vodiči u procesu učenja, nikako ne predavači u današnjem smislu, a još manje ispitivači. Ispiti bi se provodili u neovisnoj instituciji, neovisnom ispitnom centru, no ta ideja kod nas tek treba zaživjeti. Zamislimo situaciju da su profesori isključivo učitelji koji učenicima pomažu shvatiti i naučiti gradivo kako bi na neovisnom ispitu u ispitnom centru pokazali znanje i položili ispite kojima bi dokazali svoje znanje, vještine i kompetencije. Takav sustav imamo u autoškolama gdje instruktor priprema vozača, a ispit provodi netko neovisan i objektivan. O učeniku ovisi hoće li bolje usvajati gradivo uz tradicionalnoga profesora ili samostalno s pomoću digitalnih materijala. Većina današnjih učenika lakše uče s pomoću profesora. U bliskoj budućnosti možemo očekivati brojne oblike racionalizacije kao što su snimljene lekcije koje danas profesor ponavlja u više razreda tijekom više godina, a racionalnije bi bilo da predavanja učeniku budu snimljena i dostupna na računalu u bilo koje doba u kojem je sposoban naučiti lekciju. Umjesto predavanja učitelji će voditi i usmjeravati učenike kroz proces savladavanja gradiva. Većina današnjih učenika nisu u stanju samostalno učiti, ali promjenom paradigme nove bi generacije trebale biti sposobne samostalno učiti kako bi tijekom radnoga vijeka lakše mogli mijenjati poslove i bez učitelja savladavati nova znanja i vještine potrebne za novo radno mjesto. Današnji učenici lakše se snalaze s profesorom ispred sebe pa rezultati nastave na daljinu nisu ravnopravni nastavi u učionici.
„Surovu reinkarnaciju Sparte“ objavili ste u vlastitoj izdavačkoj kući „Quizomnia. Možete li nam reći nešto više o tome? Planirate li ući i u izdavačke vode?
Vlastita izdavačka kuća „Quizomnia“ bio je pokušaj u kojem sam htio vidjeti što se krije iza zastora izdavaštva i već nakon jedne godine shvatio sam da se na malom tržištu kao što je Hrvatska čovjek ne može baviti garažnim izdavaštvom.
Nedavno ste u suradnji sa Šimom Sušićem objavili kuharicu koja nosi naziv „Alka75“. Čitajući „Surovu reinkarnaciju Sparte“, primijetila sam da se spominje posebna prehrana koja nosi naziv vaše kuharice. Možete li nam reći što predstavlja taj naziv?
Zdravstvene sudbine ljudi u mojem okruženju natjerale su me na promišljanja o tome što mogu napraviti da mi se ne dogode isti ili slični zdravstveni problemi pa sam istraživao i pronašao gurmanski način za izgradnju snažnoga imuniteta, prehrambenu ideju koju sam nazvao ALKA75. Naziv dolazi od ideje da bi 75% namirnica koje unosimo u sebe trebale biti lužnate, alkalne. Samo unošenje lužnatih namirnica nije dovoljno za izgradnju snažnoga imuniteta već postoje i drugi čimbenici koje sam opisao u kuharici. Šime je sastavio ukusne recepte tako da smo zajedno iznijeli ideju da zdravo može biti ukusno. Danas mnogi tu ideju povezuju s budućnošću, upravo stvorenu za napredno, svjesno i visoko moralno društvo kakvo sam opisao u romanu „Surova reinkarnacija Sparte“. Danas se brojni ljudi hrane prema ideji ALKA75 i veselo sa istomišljenicima raspravljam o novim receptima i prilagodbama. Naime, ALKA75 nije uniformna uputa koje se svi trebaju slijepo držati već vodič u kojem će svatko od čitatelja pronaći vlastiti put do zdravlja primjeren poslu, starosti, zdravstvenom stanju, financijama, prehrambenim afinitetima. Ne postoji samo jedan put do zdravlja i to je prednost ove ideje u odnosu na ideje prehrambenih diktata koje ne priznaju posebnosti svakoga od nas.
Na FB grupi stoji naziv „zajednica gurmana koji se žele hraniti zdravo i fino“. Recite nam nešto o cijelom procesu smišljanja, istraživanja, objavljivanja…
FB grupa ALKA75 dopuna je kuharici u kojoj mala zajednica gurmana svjesnih zdravlja može razmjenjivati recepte i analizirati obroke. Grupa je u početnoj fazi pa su članovi još malo sramežljivi. Nadam se da će se usvajanjem ideje osloboditi i više sudjelovati u djelovanju grupe s receptima, pitanjima i komentarima.
Vidimo da ste svestrani; ravnatelj, pisac romana, autor zanimljive kuharice, a nedavno ste ušli i u politiku… „Optimisti zdravog razuma“. Možemo li čuti malo više i o tome?
Na nečiju žalost, a na nečiju sreću, nisam uspio ući u politiku. Kandidatura za zastupnika u Saboru 2020. bio je uspješno neuspješan eksperiment kojim sam otkrio svoj politički potencijal koji u postojećem izbornom zakonu nije dovoljan da bih samostalno, s pomoću brojem članova male, ali srcem i dobrotom velike stranke, uspio prijeći izborni prag. Po prirodi sam optimist i utvaram si da imam zdrav razum pa bih mogao biti koristan društvu i kao saborski zastupnik koji pažljivo čita zakonske prijedloge i još pažljivije diže ruku prilikom izglasavanja zakona. Trenutno društvo ne vidi velike koristi od takvih samostalno mislećih zastupnika, stoga ću poštivati volju svojega naroda i dobro razmisliti hoću li se opet kandidirati. Uživam u poslu koji radim, a ako me narod bude trebao kao saborskoga zastupnika koji će u Saboru biti narodni megafon, tu sam.
Što radite u slobodno vrijeme? Kako se opuštate?
U slobodno vrijeme vozim bicikl po Zagrebu i Turopolju, čitam knjige, gledam filmove, družim se s prijateljima i s unučicom. Bicikl je aktivno opuštanje, knjige i filmovi su intelektualno, dok su druženja s prijateljima, obitelji i unučicom emocionalno osvježenje.
Što biste genetski promijenili na ljudima da bi postali bolja vrsta?
U romanu „Surova reinkarnacija Sparte“ naslućuje se odgovor: izdvajanje odabranih ljudi iz postojećega svijeta i stvaranje izolirane zajednice dobrih, marljivih, neporočnih i inteligentnih ljudi lišenih primarnih ljudskih nagona za posjedovanjem materijalnih dobara više negoli čovjeku treba. Takvih ljudi ima puno oko nas, ali živimo u miješanoj zajednici gdje se dodiruju dobri i zli, marljivi i lijeni, pametni i glupi, pohlepni i darežljivi, ovisnici i kreposni, zbog čega nam život izgleda kao ludi vrtuljak na kojemu nas tuđa zloća, glupost, ovisnost i pohlepa nekontrolirano zahvaćaju i zagorčavaju nam život. Ne bih se htio igrati kreatora prirode i mijenjati genetsku strukturu čovjeka, ali volio bih da se ljudima omogući stvaranje zajednica odabranih. Zašto ljudi koji se dobro razumiju, cijene i vole ne bi mogli formirati zajednicu izoliranu od svih loših karaktera? Zašto se marljivi ljudi ne bi smjeli odvojiti od društvenih parazita?
Koji biste savjet dali našim čitateljima o životu?
Život je samo jedan i treba uživati u svakom daru koji nam daje: svitanju, hrani, osmijehu, dobrim ljudima oko sebe, zdravlju, zdravom razumu. Budite optimisti zdravoga razuma, to je ljepše nego biti pesimist bez razuma!
I na kraju nekoliko brzih pitanja…
Kava ili čaj? Čaj
Jutarnja ptičica ili noćna sova? Jutarnja ptičica
Knjiga u rukama ili e-knjiga? Po danu knjiga u rukama, navečer e-knjiga
Koji bi bio veći gubitak: sposobnost čitanja ili sposobnost pisanja? Ne mogu zamisliti život bez sposobnosti čitanja
Biste li radije uvijek govorili sve što vam je na umu ili biste radije zauvijek šutjeli? Životno iskustvo mi govori da je za ovaj odgovor važno okruženje: među pametnima bih govorio, među kognitivno ograničenima bih šutio.
Podijelite s nama nešto zanimljivo: sliku omiljenoga mjesta, link omiljene pjesme…Bilo što! Volim glazbu i svima želim prenijeti duh Gibonnijeve glazbe koji nam u svojoj pjesmi „Kiša“ govori da potražimo svoje „širine šivane po mjeri gdje nas tuga neće nać!“.
https://www.youtube.com/watch?v=-wLqtmpjIkw
Recenziju knjige “Surova reinkarnacija Sparte” možete pročitati ako kliknete ovdje.
Libros legere 